Lupinove humanitarne izložbe

Stephan Lupino početkom devedesetih, zbog ratnih stradanja u domovini, vraća se iz Amerike. I to je bio ključni trenutak kada mijenja i svoju poetiku. Baš tako, poetiku, jer lupinizam je poetski pokret, skok iz postmoderne, koju je umjetnik kao fotograf živio u središtu New Yorka, u poetički raskid s dekadentnim svijetom artizma i ulazak u stvarnost, „upad realnosti“ u njegov rad. Lupinizam je i pokret koji se kreće prema nematerijalnom, prema afektivnosti i empatiji, što je u kontradikciji sa stanjem u državi koja nastaje i s prvobitnom akumulacijom kapitala, koju karakterizira fascinacija potrošačkim društvom spektakla u kojemu je slika temelj. No Lupino se odmiče i od same slike, zahvaća u svom radu tri dimenzije, a njegov rad sa skulpturama na neki je način i antropopoetika u kojoj se kroz težački rad emanira božanska energija u kipovima koji postaju arhetipovi, primordijalni simboli, kao što su brončana skulptura Fire Woman postavljena u New Yorku, zatim Fire Angel u Varaždinu te željezna Sisačka majka hraniteljica, Lupinov dar Sisačko-moslavačkoj županiji. U izduženim manirističkim oblicima događa se također oslobađanje od materije, ulaženje u eteričnost, anđeoski pristup.

Lupinov humanitarni rad stoga i proizlazi iz takva oblika stvaranja, bezinteresnog sviđanja kojemu je cilj oplemeniti društvo, a ne jačati ego i podilaziti niskim strastima. Nepotrebno je i da se Lupino sam ponekad ograđuje od vlastitih erotskih fotografija jer one su hrabar čin iskazivanja identiteta kroz senzualnost i performativnost tijela, što je u osamdesetima bilo inovativno i ludičko. Lupino je davno otkrivao i teoriju roda i identiteta. Njegove fotografije svjedoče o vremenu mnogo snažnije negoli razne historiografske ili politološke analize.

Nedavno otvorena izložba u predvorju Autobusnog kolodvora u Zagrebu, gdje su predstavljene fotografije teško hendikepirane djece, na frekventnom mjestu senzibilizira ljude za subjekte koji u javnosti ne postoje, djecu s teškim oštećenjima u razvoju. Slavni esejist Walter Benjamin istaknuo je da „na samim počecima fotografije leži magla“. Uostalom, i sam čin fotografiranja čin je prodora svjetla u tamu. I to svjetlo, taj svjetlopis u dihotomiji svjetla i tame, podsjeća na povezivanje svjetlosti i dobra. I to i jest smisao da se kroz prikazivanje tzv. slabih subjekata pridonosi dobru i da se afirmira etička dimenzija umjetnosti.

Izložba na zagrebačkom Autobusnom kolodvoru prikazuje fotografije djece s teškim poremećajima u razvoju / Snimio Krunoslav Ćosić

Pored božićnog drvca, u vrevi, pogledi ljudi koji putuju kolodvorom možda zastanu na tom prizoru kao mitskom mjestu. Ako se gledatelj okrene, zamislimo čaroliju, pogled mu se zamrzne i on više ne može odvojiti misao od ideje same izložbe. U doba došašća, koje se pretvorilo u kič i potrošnju, humanitarna izložba vraća čovjeka iskonskom. Fotografije su čin i prisutnosti i onog što je bilo, nestajanja, a samim time i čežnje i melankolije. Kao uostalom i rad umjetnika koji promiče empatiju, i to ne prvi put. Treba se prisjetiti Lupinova projekta Moji anđeli iz 2003, kada je također fotografirao teško oboljelu djecu. Ili pak fotografiranje s djecom s Downovim sindromom. Treba još istaknuti da je izložbu na Autobusnom kolodvoru organizirala Udruga za ranu prevenciju i rehabilitaciju Sve pod istim krovom – SPIK, pod vodstvom ravnateljice Jasne Primorac. Cilj same izložbe, u koju se svi mogu simbolički uključiti donacijom ili kupnjom kalendara za 2024, jest izgradnja rehabilitacijskog centra.

Još jedna Lupinova humanitarna izložba, u Srednjoj strukovnoj školi u Sisku otvara se ovoga mjeseca. Prije dvije godine održana je izložba, također humanitarna, također u Sisku, za one učenike koji su stradali u zemljotresu, za siromašne. Riječ je o izložbi Umjetnost u vrtlogu strasti, nemira i napetosti na kojoj su izloženi reljefi, skulpture i fotografije prethodno predstavljeni u Gliptoteci HAZU. Nedavno je Lupino lupinizam promovirao i u Splitu.

Premda Lupino propituje apokalipsu i sve negativne aspekte svijeta, njegovu umjetnost u svim oblicima krasi koncept nade i vjere kojom se čovjek može othrvati beznađu što ga okružuje. Afektivni sloj, način na koji proživljava sve ono što dolazi pred njegov objektiv, sva ta nezaštićena bića, i autora dovode do katarze i pročišćenja, vraćanja sebi i iskonu bića i stvaranja. Premda će njegov rad uvijek biti i u fokusu estradnih mehanizama, njegova se umjetnost s vremenom produbljuje, kreirajući novi mit, svijet matrijarhata, uz dublje promišljanje žene u povijesti, posebno u našem društvu.

O Lupinu i njegovu radu pisali su brojni stručnjaci, a sam termin lupinizam kreirala je povjesničarka umjetnosti Branka Hlevnjak. O lupinizmu je pisao i ugledni povjesničar umjetnosti Andrew Hemingway s Oxforda, koji je istaknuo posebno to da Lupino dohvaća duh vremena i predočuje ga u raznim medijima, čineći to uvijek s određenim pomakom, prikazujući alegoriju modernog vremena u kojem vladaju pohlepa i korupcija, pandemija i potresi, i u kojem je tim više nužno djelovati dobrotom. Stoga su važne humanitarne izložbe Stephana Lupina.